Četiri zida – Paula Petričević

2010-10-20, Nezavisni dnevnik Vijesti

 

 

Ne mora da vam se dopada način na koji vode svoj seksualni život. Ne morate da ih gledate dok se ljube, drže za ruke ili hodaju zagrljeni. Ali ste u obavezi da poštujete njihova prava, a ako pak ne možete da se uzdržite od njihovog ugrožavanja ili kršenja, država je tu, ili bi bar trebalo da bude, da vas sankcioniše na zakonom propisan način. Ne morate uživati u njihovom stilu oblačenja ili se slagati sa parolama koje uzvikuju na ulicama, dok hiljadu njih i njihovih nehomoseksualnih prijatelja i podržavalaca štiti kordon od preko pet hiljada policajaca, držeći na odstojanju šest hiljada “kontrademonstranata”. Ne znam koji eufemizam da upotrijebim za nasilničku rulju na koju se uglavnom referira kao na “djecu”, djecu koja su polupala Beograd jer nisu mogla “pedere”, a neko je, svakako, morao da plati. Muka mi je više od ovog tepanja fašistima, od pravdanja huligana i bolećivosti spram nasilnika. Toliko dugo pominjani, nedočekani “6. oktobar” odjednom se odvija simultano na dva paralelna kolosijeka podijeljena kordonom žandarmerije i mi smo opet u nedoumici za koji scenario da se opredijelimo. Ili pak, nismo.

Nisu me iznenadili, ali me jesu rastužili rezultati istraživanja homofobije u Crnoj Gori. Bez njih, malo bih se smjelije nadala da je crnogorsko stanovništvo informisanije, otvorenije, slobodnije i manje mrziteljsko. Pitanje koje je u Srbiji ujedinilo delije i grobare, ovdje bi pomirilo pravoslavne crkve, vlast i opoziciju, Srbe i Albance, po partijskoj liniji zavađenu braću, domaćice i doktorke nauka, konduktere i profesorke psihologije. Izgleda da smo u stanju jedino da mrzimo složno. Svaki fašizam ima svoje žrtveno jagnje, bilo da su u pitanju Jevreji ili neki drugi “drugi” čije su zavjere i moćni lobiji usmjereni protiv, pogađate, “naše djece”, a na kojima se iskaljuje “pravednički bijes” afektirane mase. Instruirana, zloupotrijebljena, u ratovima podignuta, stereotipima kljukana, u neznanju držana, naša nam “djeca” ne obećavaju puno ili nam, naprotiv, obećavaju više nego što možemo podnijeti.

Na stranu svi ostali aspekti i forme homofobije kojih u našoj sredini ne manjka, ovom bih se prilikom usredsredila na jedan tipski odgovor koji se može sresti u reakcijama na održavanje Povorke ponosa, a koji se, suprotno njegovim implikacijama, često tumači kao stav tolerancije:
“Nemam ništa protiv toga, ali neka to drže u svoja četiri zida”.
Koordinatama “četiri zida” definisan je domen privatnosti. Privatnost se konstituiše izvan logike i pravila prema kojima funkcioniše domen javnog koji po svojoj biti, ili radije ideji, predstavlja domen jednakosti. Dok je privatnost sfera hijerarhizovanih razlika, u javnom se domenu artikulišu legitimni zahtjevi slobodnih subjekata i vodi (racionalna) rasprava o njima: konstituiše se javno dobro. Ali ko su ovi “slobodni subjekti”? Podjela na slobodne i one koji to nisu, na privatno i javno, od svojih je antičkih kodifikacija pa do naših dana imala različite kriterijume. Ali, tradicionalno, a kad to kažem mislim na period do sredine prošlog vijeka, ova je podjela pratila liniju pola – domen žena bio je onaj privatnosti, one su, kako ističe Adriana Zaharijević u sjajnoj knjizi “Postajanje ženom”, sasvim otjelovljavale antičku koncepciju privatnog kao doslovnog stanja lišenosti. Dok je sfera javnog sfera slobode i ravnopravnosti, sfera privatnog ostaje prostor nejednakosti, prostor kojeg sačinjavaju nesamjerljivi, a time i nejednakopravni entiteti koje pravno zastupa jedini za javnost kvalifikovani član – glava porodice. Ulazeći u domen javnog on “prestaje da bude gospodar i postaje građanin”, piše Bodin još u XVI vijeku.

Danas, kada volimo da mislimo i patetično tvrdimo da smo svi ravnopravni, i to samo zato što tako piše u zakonu, a zakone volimo citirati, ali ne i primjenjivati, mi i dalje sebi uzimamo za pravo da govorimo u tuđe ime i da oduzimamo pravo na javno prisustvo, vidljivost i prepoznatljivost onima koji nam se jednostavno ne dopadaju. To znači da mi još nismo iskoračili iz doba gospodara i da je naša građanština samo mimikrija podanika željnih slabijih od sebe nad kojima bismo, konačno, mogli demonstrirati moć i silu i to samo zato što smo u većini. Dakle, kada od LGBT osoba zahtijevamo da “to drže u svoja četiri zida” mi zapravo tvrdimo da se oni nisu kvalifikovali za javni prostor, za prostor jednakosti, a naša “tolerancija” ih, na ovaj način, drži i dalje u “stanju doslovne lišenosti” ljudskog dostojanstva i samovoljno proglašava sramnom njihovu razliku. Mi ne želimo da razumijemo, mi hoćemo da liječimo.

Povorka ponosa je odgovor na ovaj heteroseksistički zahtjev, tiraniju većine.
Ne mora da vam se dopada način na koji vode svoj seksualni život. Ne morate da ih gledate dok se ljube, drže za ruke ili hodaju zagrljeni. Ali, ne morate ni da ih zamišljate da to čine. Ne morate se poistovjećivati sa njima i reagovati iz neizrecivog užasa koji vas preplavljuje i razbješnjuje dok motate u glavi ovaj film. Spavajte mirno, vaša heteroseksualnost je sigurna, vi to najbolje znate. Homoseksualnost nije bolest i nije zarazna, čak ni na nivou zijevanja ili smijeha, kao što, uostalom, nijedna ljubav nije. Nema ta četiri zida u koja se može sabiti i zaključati paranoidna heteroseksualna imaginacija dok oblijeće oko svoje opsesivne tabu teme. Zamišljate li svoju djecu, roditelje, rođake ili prijatelje dok vode ljubav? Statistike stidljivo sugerišu da je neko od njih najvjerovatnije gej – tašta, nećak, sestra od strica ili slavni predak. No, oni ćute jer znaju sa koliko bi razumijevanja većina ispratila njihovu seksualnu orijentaciju, njihov način najdubljeg i najpotpunijeg užitka, njihov ponos. Zato ga i drže u četiri zida. Svoj ponos i našu ravnodušnost što ne znamo za njih, što stvaramo i održavamo sredinu negostoljubivom za razlike sa kojima se ne možemo poistovijetiti. A upravo se na tome zasniva slobodno demokratsko društvo – činjenici da ne moramo biti isti da bismo bili ravnopravni.

Autorka je saradnica NVO ANIMA i predavačica na Ženskim studijama Centra za žensko i mirovno obrazovanje

TO NEMA NIDJE NA SVIJET

perform & text Aco Tabas

music production and programing : Mirko Scepanovic

Darlington County – Bruce Springsteen – Paris 85

LSCG

Aco Tabaš, dnevnik Vijesti , 12. maj 2009

Crnogorci mrze sebe

Zakašnjele lekcije mogu se ali i ne moraju postici. Price o nacionalnim identitetima i suverenitetima, globalno su apsolvirane u 19. vijeku. Vjerovati danas da je dovoljno da podvikneš, digneš zastavu i upravljaš nacionalnim brodom, u novom poretku u svijetu jeste nedostatno. Uspješno ploviti u 21. vijeku moguce je, ali se moraju nauciti propuštene lekcije. Makar 200 godina Crnogorci rješavaju nacionalni, parlamentarno -demokratski, na kraju i civilizacijski posao i cini se, još su na pocetku.
Zašto je to tako?
Još od vremena francuske buržoaske revolucije, Crnogorci su se stalno bavili drugima . Spašavali Ruse i Amerikance. Da nije smiješno bilo bi tužno to što tako omalen narod ima takve ambicije. No, i to bi bilo ok, da su nesvršeni poslovi završeni na vrijeme. Puno je naroda koji su civilizacijski bliski Crnogorcima. Medjutim, malo je slicnih, koji kao Crnogorci, mrze sebe. Vecina drugih naroda, mogu da mrze druge, to i rade, ali ne mrze sebe. Primjerice, narodi bliski Crnogorcima – Srbi i Hrvati. Isto omaleni narodi.
Otkuda ta crnogorska samomržnja? Jesu li i oni ludi kao i neki drugi narodi? Crnogorci jesu ludi, ali za razliku od drugih ludih naroda, Crnogorci ne vole sebe (da li se kaže, ne vole sebe ili mrze sebe, pitajte Crnogorca Sveta Marovica). Da bi se samozavoljeli, ne pomažu opravdanja istorijskog konteksta. Omama crnogorskim pregnucima u vjetrometinama sukoba civilizacija. Sve nepravde i pravde velikog svijeta itd. Jednostavno, voliš se ili se ne voliš. Skoro da je jednako poimanju – postojiš ili ne postojiš.
Otkud tolika inferiornost i nesigurnost? Od cega toliki strah? Crnogorsko pitanje nije samo ugledanje na bracu. Nije to samo pusto serbsko – da komšiji crkne krava, ni ‘rvatsko tisucljetnje pitanje identiteta. To je ”nešto jace od oboje ” (uvijek me Njegoš razgali i nasmije). Nije samo u pitanju ni cuvena crnogorska pizma. Ta pizma samo je jedna od posljedica sociopsihološke borbe Crnogorca sa samim sobom. Ne pomažu vuciji dolovi, mojkovci i kajmakcalani, trinaesti julovi i antibirokratke revolucije, euroatlanske integracije, pa ni voda s Ivanovih korita. Zašto? Zato što Crnogorac ne pije vodu s Korita, nego joj pjesmu pjeva. Kao u nekim sumanutim bajkama o odrastanju – ostade dijete od cetrdeset godina da ga majka još doji. Pijani su Crnogorci od sirovosti, oholosti , neznavenosti , nepismenosti, mnogih atavizama koji žive u covjeku. Dok neki narodi te lekcije temeljno prelaze , Crnogorci toliko zaostaju, da je muka i gledati. Stalno pitanja … od tudjemilskog, crnojevickog, petrovicevskog, jugoslovenskog , srpskog, ruskog, do danas – crnogorskog.
Nijesu pomogle ni velicanstvene bitke za slobodu, ni školovanje Crnogoraca od Petrovica na ovamo . Ni emancipacija komunistickim bratstvom. I danas loše ide, parlamentarnoj Crnoj Gori dok se podiže na svoje noge. Prvenstveno ekonomski. Ali, eto, nije sve u eurima. Ima nešto i u markama. Što bi rekli danas, u brendovima. Džabe novci, ako ovce ne nose mlijeko i ne daju vunu. A cobana nema .
Šta je danas aktuelno srpsko – crnogorsko pitanje, negoli prica o tome šta treba od lekcija postici. Samosvjesnost, obrazovanje, kultura, slobodan pojedinac , njegovo velicanstvo – gradjanin, realna gradnja nacionalnog programa, svakojaka identitetska pitanja. Sve su to preskocene lekcije.
Zato valja mitologiju smjestiti gdje joj je mjesto. U muzej. Uciti i samo uciti. Poštovati sebe kao i druge. Umjeti komunicirati. Cuti sagovornika, a ne samo sebe. I opet uciti i samo uciti. Cuvati druge od sebe, a sebe ne poništiti. Primjeri cojstva i junaštva postoje u Crnogoraca. Kao primjeri. Ali Crnogorci misle da su primjeri – opšte stanje stvari. Naopako misle. Olako obecane brzine, olako zaradjeni novci – loši su primjeri. Potrebno je vjerovati u sebe, kao i u zastave. Jadna je nacionalna samosvojnost bez individualne.

Covjek je superiorno bice na ovoj izmucenoj planeti. Koliko god otudjeni od prirode ipak su mnogi narodi naucili da pored animalnog imaju i eticko. A etika ne pociva na žitu iz Rusije ili na podršci americke administracije. Ona se stvara u nama samima. Za nju se bori i živi svakog dana. Otuda ta mržnja prema sebi . Nezadovoljan, dezorjentisan, siromašan u svakom pogledu (mitomanija umjesto tradicije), covjek je poput ovce medju vukovima.

Dok toga (ETIKE), ne biva, ni normalnosti ne biva. Samo ce se iznova rušiti i graditi.
Imaju se Crnogorci cime ponositi . Nesumnjivo. Ali tek kada savladaju lekcije o covjeku gradjaninu,hrabrom,eticnom, ekonomski nezavisnom. Tada ce i ponos biti ozbiljno prihvacen. I kod kuce i u gostima (kladim se na ovo – i kod kuce i u gostima). Iz X u X je velika kvota, zar ne ,Crnogorci ?

O izborima – 23.04 2009 Crna Gora

Napokon Aco o izborima

piše: Aco Tabaš 23.04 2009

Mislite da ću da pišem o izborima. Ne pada mi na pamet. Nisam još toliko nisko pao. To ostavljam građanima i političarima.
U medjuvremenu evo par viceva.
Išla Crvenkapica kod bake biciklom kad joj na putu puče pedala, a Crvenkapica poče da priziva Vuka. Kad je stigao Vuk i pitao je sta hoće ona mu sve objasni i zamoli ga da joj zavari pedalu. Vuk zavari pedalu i ode. Poslije pola sata Crvenkapici pukne i druga pedala i opet ona zove Vuka i Vuk zavari pedalu. Nastavi Crvenkapica put i poslije nekog vremena pukne njoj volan. Zove ona Vuka ponovo, a Vuk što će, zavaLi joj i volan (R mi pobeglo u ćirilicni WORD). Nastavi Crvenkapica put prema baki i kad je stigla, Vuk je već bio tamo i pojeo baku, a Crvenkapica će: Bako, bako zašto su ti tako velike oči?, a Vuk odgovara: I TEBI BI BILE VELIKE, PIVSKA TI BOCA PIVARINA, DA SI VARILA DANAS CIO DAN!

Crnogorci su poput crvenkapice . Stalno su se , evo 1000 godina za nekog kačili .Da im vari. Tako su varili Rusi, Turci, Ugari, Vatikan i Kominterna. U posljednje vrijeme su varili slovenački kočijaši, ustaše i balije, sve do četnika srpskog podrijetla. Sad opet vare Rusi. Neki novi Rusi. A kad će doći na red Crnogorci da vare? Pa nikad. Zašto? Zato što nisu nikad ni imali nacionalni program. Smiješno je, u Crnoj Gori (po maternjem), ima makar pet vrsta Crnogoraca. Dok širom planete i mliječnog puta, kad se pomisli na nekoga iz Crne Gore, kažu, Crnogorci su to. Švabica uzdahne (AH, CRNOGORAC!), Rus i Amerikanac ne kažu ništa. A ostali – ne kažu ništa – mnogo pametno.

Ili:
Sjede radnik KAP-a i dzanki* u zatvoru. Dok se radnik sav raspada od piralena, dzanki je već uspio da prošvercuje neki joint**, i vari (ovo vari – znaci puši , duva ). U tom trenutku prolazi veljovic i ispadnu mu ključevi. Radnik piralenac, brže bolje, da dohvati ključeve , proturi lijevu ruku – otpadne mu ruka. Jebi ga sad, proturi on desnu, otpadne i ona. Šta da radi, da proba nogama, proturi lijevu nogu, otpadne mu noga, proturi desnu, otpadne i desna… Džanki gleda sve to i kaže: “Uuuuuuuuu Braaaateeeee, ti još malo, pa pobjegao!”
*džanki – narkoman, po novom pravopisnom dogovoru. Matica crnogorska 2008.
**joint – skank ili marijuana, po centru bezbjednosti 2009.

Tko je Crnogorac u ovom drugom vicu, građani sigurno ne znaju ali se narodna ne poriče. Osim kad se poriče. Jer, smo prilično nekompetentan narod. Što i nije zamjeriti. Zato svaku nadu polažem u stručnjake. U Momira i Mila, prije svega. Crnogorce one stare, koji ZNAJU. A mogao bi u narodno ime da se oglasi i, recimo – CANU. Ako ni oni ne daju validan odgovor, onda neka me CUNAMIJA MI , Vjag odnese.

A sad stvarno dvije ozbiljne:

Dakle, dragi građani, izađite na izbore u što većem broju i glasajte opoziciju. Inače ću vas u sadejstvu sa CUNAMIJEM i CEDEMIJEM, sve pretvorit u cRNOGORCE. Oću, Svetoga mi Stefana ,slava mu i milos’!

Sredina aprila 2009 – Podgorica

Ubrzani kurs iz demokratije
piše: Aco Tabaš, nedjeljnik Monitor, mart 2009

- za činovnike, novinare, penzionere i nadasve intelektualce i umetnike (od glagola umetati)

Vele da su Crnogorci bili najveći Jugosloveni. Na Svijet i u Beograd (sad se kaže – na Svijet i u Brisel).
Od kada je Rvatima i Serbima umro tata, Veliki mag Josip Broz, Crnogorcima se rastumba abeceda i azbuka. Da li je to uradila, ”neradeći”, nebeska koalicija (JBVK – Josip Broz i Vuk Karadžić), ostade da nam tumače Slobini pioniri, Momir i Milo. I tako se u Crnoj nam Gorici i danas igramo ”bratstva i jedinstva”. Po maternjem. Namjerno pominjem veća plemena, Rvate i Serbe, jer u odnosu na njih, Crnogorci i ne postoje (liše ono 20 hiljada što se okupljalo oko LSCG, 90-ih godina prošlog vijeka). Pokazalo se da je tih 20 hiljada ljudi bio nukleus, prvi koraci prelaska iz jednoumnog u građansko društvo. Ta energija iz Crne Gore, imala je iskrenu komunikaciju i sa Rvartima i sa Serbima. Što je uvijek bilo veoma značajno za Crnu Goru, koja makar 300 godina unazad, traga za identitetom. Nije prošlo! Besprizorno smo udavili prvi zametak građanskog. Ubili smo ih mi – Crnogorci s ist rivera. Zato nas treba na lađu, pa za Ameriku. Posebno u tuđini igramo super. Zato i spopadne muka Rvate i Serblje, kad nas vide u svom ataru. Na domaćem terenu smo, ona najgora papazjanija. Necivilizovani, bahati, alavi, neradni, kukavice, i sve ostalo, što ide uz pojam pretpolitičke ili, u našem slučaju – plemenske zajednice. Pojam plemenske zajednice ima i svoje vrijedne karakeristike. Svoje ETIČKO – tradiciju i kulturu. Ali to je više priča o komšijama Albancima. Kod nas je to okrenuto na glavu.

Obnavljanjem državnosti, između ostalog, sačuvali smo i pluralizam svih naših nacionalizama. Plus, čojkanje – ja tebe Vasojeviću, ti mene Čevljaninu. A ista smo sorta u stvari. Nokie i Eriksoni. Divota je vidjeti sav taj kolorit razlika koje se stapaju u jednu. TRZIŠTE – al’ na divlje i hajdučki. I tako naša, Gazimestano revolucija, i dalje teče. Država koja ima ovakve njokija nacionalizme, ne treba da brine za svoju budućnost. A i šta će nam budućnost kad imamo prošlost. I Sveta Marovića koji živi u sadašnjosti.

Aman ipak, zaman anpak! Gore glavu, Crna Goro. Prelijepa si. Toliko lijepa da, koliko te god mi Crnogorci ružili, ne možemo postizavat. Ostaće šume,ostaće vode i biće njiva za oranje. Čini se, da te ka’ Veliku plažu ispeglamo i asfaltiramo, bi se uzdigla kao feniks i opet nas darovala svojom ljepotom. I zato mi je srce puno. Crna, Goro moja. Što me je dopalo da sam Ti sin. I ime Tvoje nosim.

(pauza za radu i knjaz milosha, sorry !)

Evo opet idu izbori, poštovani činovnici, penzioneri … Smjenjivost vlasti je poželjna rabota, demokratije radi. Zato, za promjenu, glasajte recimo – opoziciju. Ove Crnogorce iz vlade, pošaljite na odmor u opozicione klupe. A ove Crnogorce iz opozicije, u vladu. Pa kad vas naljute, a vi vratite ove stare. Kao Amerikanci. Tako se vlada, narode moj. Mislim, može i bolje od toga. Ali ajmo, potecimo. Potecimo i ovoliko.