Četiri zida – Paula Petričević

2010-10-20, Nezavisni dnevnik Vijesti

 

 

Ne mora da vam se dopada način na koji vode svoj seksualni život. Ne morate da ih gledate dok se ljube, drže za ruke ili hodaju zagrljeni. Ali ste u obavezi da poštujete njihova prava, a ako pak ne možete da se uzdržite od njihovog ugrožavanja ili kršenja, država je tu, ili bi bar trebalo da bude, da vas sankcioniše na zakonom propisan način. Ne morate uživati u njihovom stilu oblačenja ili se slagati sa parolama koje uzvikuju na ulicama, dok hiljadu njih i njihovih nehomoseksualnih prijatelja i podržavalaca štiti kordon od preko pet hiljada policajaca, držeći na odstojanju šest hiljada “kontrademonstranata”. Ne znam koji eufemizam da upotrijebim za nasilničku rulju na koju se uglavnom referira kao na “djecu”, djecu koja su polupala Beograd jer nisu mogla “pedere”, a neko je, svakako, morao da plati. Muka mi je više od ovog tepanja fašistima, od pravdanja huligana i bolećivosti spram nasilnika. Toliko dugo pominjani, nedočekani “6. oktobar” odjednom se odvija simultano na dva paralelna kolosijeka podijeljena kordonom žandarmerije i mi smo opet u nedoumici za koji scenario da se opredijelimo. Ili pak, nismo.

Nisu me iznenadili, ali me jesu rastužili rezultati istraživanja homofobije u Crnoj Gori. Bez njih, malo bih se smjelije nadala da je crnogorsko stanovništvo informisanije, otvorenije, slobodnije i manje mrziteljsko. Pitanje koje je u Srbiji ujedinilo delije i grobare, ovdje bi pomirilo pravoslavne crkve, vlast i opoziciju, Srbe i Albance, po partijskoj liniji zavađenu braću, domaćice i doktorke nauka, konduktere i profesorke psihologije. Izgleda da smo u stanju jedino da mrzimo složno. Svaki fašizam ima svoje žrtveno jagnje, bilo da su u pitanju Jevreji ili neki drugi “drugi” čije su zavjere i moćni lobiji usmjereni protiv, pogađate, “naše djece”, a na kojima se iskaljuje “pravednički bijes” afektirane mase. Instruirana, zloupotrijebljena, u ratovima podignuta, stereotipima kljukana, u neznanju držana, naša nam “djeca” ne obećavaju puno ili nam, naprotiv, obećavaju više nego što možemo podnijeti.

Na stranu svi ostali aspekti i forme homofobije kojih u našoj sredini ne manjka, ovom bih se prilikom usredsredila na jedan tipski odgovor koji se može sresti u reakcijama na održavanje Povorke ponosa, a koji se, suprotno njegovim implikacijama, često tumači kao stav tolerancije:
“Nemam ništa protiv toga, ali neka to drže u svoja četiri zida”.
Koordinatama “četiri zida” definisan je domen privatnosti. Privatnost se konstituiše izvan logike i pravila prema kojima funkcioniše domen javnog koji po svojoj biti, ili radije ideji, predstavlja domen jednakosti. Dok je privatnost sfera hijerarhizovanih razlika, u javnom se domenu artikulišu legitimni zahtjevi slobodnih subjekata i vodi (racionalna) rasprava o njima: konstituiše se javno dobro. Ali ko su ovi “slobodni subjekti”? Podjela na slobodne i one koji to nisu, na privatno i javno, od svojih je antičkih kodifikacija pa do naših dana imala različite kriterijume. Ali, tradicionalno, a kad to kažem mislim na period do sredine prošlog vijeka, ova je podjela pratila liniju pola – domen žena bio je onaj privatnosti, one su, kako ističe Adriana Zaharijević u sjajnoj knjizi “Postajanje ženom”, sasvim otjelovljavale antičku koncepciju privatnog kao doslovnog stanja lišenosti. Dok je sfera javnog sfera slobode i ravnopravnosti, sfera privatnog ostaje prostor nejednakosti, prostor kojeg sačinjavaju nesamjerljivi, a time i nejednakopravni entiteti koje pravno zastupa jedini za javnost kvalifikovani član – glava porodice. Ulazeći u domen javnog on “prestaje da bude gospodar i postaje građanin”, piše Bodin još u XVI vijeku.

Danas, kada volimo da mislimo i patetično tvrdimo da smo svi ravnopravni, i to samo zato što tako piše u zakonu, a zakone volimo citirati, ali ne i primjenjivati, mi i dalje sebi uzimamo za pravo da govorimo u tuđe ime i da oduzimamo pravo na javno prisustvo, vidljivost i prepoznatljivost onima koji nam se jednostavno ne dopadaju. To znači da mi još nismo iskoračili iz doba gospodara i da je naša građanština samo mimikrija podanika željnih slabijih od sebe nad kojima bismo, konačno, mogli demonstrirati moć i silu i to samo zato što smo u većini. Dakle, kada od LGBT osoba zahtijevamo da “to drže u svoja četiri zida” mi zapravo tvrdimo da se oni nisu kvalifikovali za javni prostor, za prostor jednakosti, a naša “tolerancija” ih, na ovaj način, drži i dalje u “stanju doslovne lišenosti” ljudskog dostojanstva i samovoljno proglašava sramnom njihovu razliku. Mi ne želimo da razumijemo, mi hoćemo da liječimo.

Povorka ponosa je odgovor na ovaj heteroseksistički zahtjev, tiraniju većine.
Ne mora da vam se dopada način na koji vode svoj seksualni život. Ne morate da ih gledate dok se ljube, drže za ruke ili hodaju zagrljeni. Ali, ne morate ni da ih zamišljate da to čine. Ne morate se poistovjećivati sa njima i reagovati iz neizrecivog užasa koji vas preplavljuje i razbješnjuje dok motate u glavi ovaj film. Spavajte mirno, vaša heteroseksualnost je sigurna, vi to najbolje znate. Homoseksualnost nije bolest i nije zarazna, čak ni na nivou zijevanja ili smijeha, kao što, uostalom, nijedna ljubav nije. Nema ta četiri zida u koja se može sabiti i zaključati paranoidna heteroseksualna imaginacija dok oblijeće oko svoje opsesivne tabu teme. Zamišljate li svoju djecu, roditelje, rođake ili prijatelje dok vode ljubav? Statistike stidljivo sugerišu da je neko od njih najvjerovatnije gej – tašta, nećak, sestra od strica ili slavni predak. No, oni ćute jer znaju sa koliko bi razumijevanja većina ispratila njihovu seksualnu orijentaciju, njihov način najdubljeg i najpotpunijeg užitka, njihov ponos. Zato ga i drže u četiri zida. Svoj ponos i našu ravnodušnost što ne znamo za njih, što stvaramo i održavamo sredinu negostoljubivom za razlike sa kojima se ne možemo poistovijetiti. A upravo se na tome zasniva slobodno demokratsko društvo – činjenici da ne moramo biti isti da bismo bili ravnopravni.

Autorka je saradnica NVO ANIMA i predavačica na Ženskim studijama Centra za žensko i mirovno obrazovanje